OČIMA VJERE 2013

subota, 29.10.2016.

Nova stranica

- 10:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.12.2013.

Što te može dočekati kad se zamjeriš vlastima (primjer M. Franciškovića)

- 12:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 24.12.2013.

BOŽIĆNO PROMIŠLJANJE; intervju sa don Josipom Mužićem (GK)

Preuzeto sa:Glas koncila; intervju (samo malo drugčijih naslova i podnaslova) ... Zacijelo nije puka krilatica da je Božić osobiti blagdan obitelji. To što ga obitelji slave kao svoj blagdan, kao i to što i oni koji možda i zaziru od obitelji o Božiću nastoje stvoriti, makar i umjetno, malo obiteljskog ozračja, zacijelo ima temelj u kršćanskoj vjeri: Bog je došao u veliku ljudsku obitelj i u malu, Svetu obitelj. Sugovornika koji će pomoći čitateljima dublje proniknuti u neke aspekte božićnog otajstva, između ostaloga i u njegovu obiteljsku dimenziju, Glas Koncila je pronašao u pročelniku Katedre za filozofiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu dr. Josipu Mužiću. Za svećenika Splitske nadbiskupije dr. Mužić zaređen je 1992. godine, po rukama pape Ivana Pavla II. u Rimu. Studirao je u Italiji i Španjolskoj, stekavši doktorate iz filozofije i teologije. Uz znanstveni rad, aktivan je i na pastoralnom polju, poglavito kao upravitelj crkve za mlade sv. Filipa Nerija u Splitu. Traženje Boga u sabranosti i šutnji »Riječ je tijelom postala«, »Ljubav Božja prevelika primi pravu put čovjeka«, »I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom« - sve naše ograničene ljudske riječi koje kruže oko istog otajstva, Božjega utjelovljenja. U dvotisućljetnoj povijesti kršćanstva smo na njih navikli. Biste li i Vi mogli dodati još koju ljudsku riječ koja bi mogla pripomoći čitateljima da još malo dublje i svjesnije zakoraknu u to otajstvo? *Don J. Mužić:Prije svega potrebno je reći da je riječ o Božjem otajstvu koje ne može iscrpiti naš razum - premda ono razum ne isključuje - već se potrebno pred njim pokloniti i pobuditi vjeru. Istina, na neke smo riječi naprosto navikli. K tome, živimo u vremenu kad smo zahvaćeni svojevrsnom inflacijom riječi: s jedne smo strane uronjeni u riječi, u informacije, a s druge strane ljudi sve manje čitaju, sve manje slušaju, sve manje razmišljaju i što je najvažnije, sve manje imaju osjećaj za drugoga i za Drugoga, za čovjeka i za Boga. Proslava otajstva Božića je, međutim, za vjernike prigoda da se otkrije i aktualizira vrijednost osobnog iskustva, traženja i nalaženja Boga u molitvenoj sabranosti i šutnji, poput one koju nude duhovne vježbe sv. Ignacija. Božja poniznost - ta došao je na svijet kao maleno, nemoćno Dijete u siromašnoj obitelji - koja se objavljuje u otajstvu Božića upućuje nas na to da Boga i njegovu veličinu mogu upoznati samo ponizni tražitelji. Božić otkriva tko je Bog i tko je čovjek Kad govorimo o otajstvu utjelovljenja, imamo pred očima odnos s jedne strane božanskoga, a s druge svjetskoga odnosno ljudskoga, milosti i naravi. Kakav je taj odnos? »Preskače« li Bog na neki način ovdje narav, ili je pak uzdiže? Teološko načelo glasi: »Milost pretpostavlja i usavršuje narav.« To bi značilo da Bog kad djeluje poštuje prirodni poredak stvari i čini da čovjek, ako surađuje, raste u milosti i u naravi. Najbolje se to vidi u osobi Isusa Krista koji je pravi Bog i pravi čovjek. Neki su pokušali razdvajati te dvije Kristove naravi svodeći ga s jedne strane samo na čovjeka ili s druge strane samo na Boga. Božić je kao blagdan bitan upravo zato jer nam stavlja pred oči temeljnu istinu naše vjere: Bog je postao čovjekom, kao čovjek je trpio, kao čovjek uskrsnuo i time spasio svijet. Božićno otajstvo, Bog koji se rodio kao ljudsko dijete, s jedne je strane jedinstvena objava Boga, njegove ljubavi, milosrđa, ljepote i nježnosti. Naš je Bog Životvorac. On uvijek ljubi život, želi da jesmo, da rastemo u svemu plemenitome i da po njegovoj milosti naposljetku nadrastemo svoje granice i uđemo u njegov svijet, u njegovu neograničenu radost - o čemu nam svjedoči Kristovo uskrsnuće. S druge strane, otajstvo Božića, ili šire, otajstvo utjelovljenja, ne samo da ne dokida narav, nego nam je prikazuje u njezinom pravom svjetlu. Krist nam pokazuje što je čovjek i kakav čovjek treba biti. Kršćanska tradicija o njemu govori kao o novome Adamu, novome čovjeku. On je čovjek kakvoga je Bog izvorno stvorio i želio, prije no što je čovjek svoju istinsku ljudskost kontaminirao grijehom i sebičnošću, željom da sam sebi bude bog. Nije stoga čudo da čak i u našem sekulariziranom društvu Božić barem na trenutak vraća ljude onom izvornom ljudskom: radosti, nesebičnosti, solidarnosti, darivanju, obiteljskome zajedništvu... Naravno, mi se kao vjernici ne smijemo pomiriti s time da se ostane na izvanjskom ili još gore da se Božiću prida drugo, uglavnom potrošačko, značenje. Zato je potrebno da znamo kao građani braniti svoje svetinje te da učinimo sve kako bi mi sami proslavili rođenje našeg Spasitelja kao kršćani a ne kao novovjeki pogani. Ekonomska kriza može biti iznimna prilika u kojoj ćemo donositi radost Novorođenog našim suvremenicima. Bog se u jaslama poistovjetio s malenima Ovdje se ne može ne podsjetiti da je upravo kršćanska tradicija, prošavši kroz filtar prosvjetiteljstva, urodila sviješću o prirodnim ili urođenim ljudskim pravima? Već su stari Grci koji su živjeli u okruženju politeizma i pluralizma, donekle sličnom današnjem, tražili osnovu na kojoj mogu graditi društveni život i našli su ga u onom što je zajedničko svim ljudima a to je ljudska narav. Iz nje se mogu izvoditi etičke norme kojima treba regulirati međusobne odnose. Evanđeoska poruka je te dosege ljudskog razuma dodatno oplemenila. Upravo nas, primjerice, božićno otajstvo snažno podsjeća na to da ljudska prava stoje ili padaju na pravima najmanjih, onih koje je društvo vođeno pukom računicom sklono odbaciti. Tako se za utjelovljenoga Boga nije našlo mjesta u ljudskome svratištu. Bog u jaslama u sebi nosi poruku koju je Isus eksplicitno izrekao u Matejevu evanđelju, u prikazu posljednjega suda, tj. posljednjega pravorijeka toga istoga Krista nad čovječanstvom i svakim čovjekom. Tu je Krist, jednako kao i u jaslama, ne samo stao na stranu malenih, nego se s njima poistovjetio i sam postavši malen. Tko su danas maleni? Onim kategorijama koje su postojale u Isusovo vrijeme i koje uvijek postoje, danas među malene možemo ubrojiti začetu djecu kojoj se uime ljudske sebičnosti niječe pravo na život, starce koji više nisu od koristi pa im društvo nudi »lijepu smrt« - tako bi zvučao prijevod eutanazije - radnike u kojima surovi kapital vidi samo resurs koji može odbaciti kad mu više (dovoljno) ne koristi... Ovdje se potrebno osvrnuti na proces sekularizacije koji bi bilo ispravnije nazvati, makar na Zapadu, dekristijanizacije, koji očito dalje traje. Naša civilizacija ne samo da se odrekla svojih kršćanskih korijena, već je otišla i korak dalje odričući se ljudske naravi i iz nje izvedenog naravnog zakona. Tako smo dospjeli u iznimno nepovoljnu situaciju, u kojoj umjesto objektivnih kriterija i vrijednosti imamo samo zakon jačeg, koji Učiteljstvo opisuje kao »diktaturu relativizma«. Ako se malo zaustavimo nad ovim nazivom onda lako možemo iščitati upozorenje da se nalazimo ne u najboljem obliku vladavine, kako se često i olako proglašava demokraciju, nego u najgorem, u diktaturi. Božić je i prigoda za ozbiljna pitanja Slažete li se s ocjenom, koja se sve češće može čuti, da je, kad je o sekularizaciji riječ, zapravo riječ o povratku na poganstvo, o neopoganstvu? Ne radi se o jednostavnom povratku na poganstvo nego u nešto puno gore. Naime, pogani su imali naravnu religioznost, a otpali kršćani su izdali svoju vjeru i često izgubili i prirodnu religioznost. »Corruptio optimi pessima« u slobodnom prijevodu znači: kada se pokvari ono što je bilo najbolje, onda postane najgore. To se dobro vidi kada primjerice netko ode u misije u neku nekršćansku zemlju Afrike godišnje može biti svjedok, preko svog djelovanja, više stotina obraćenja, dok ako isti ode kao misionar u neku bivšu kršćansku zemlju poput Nizozemske ili Norveške može djelovati i 50 godina a da doživi tek nekoliko stvarnih obraćenja. Štoviše moralno kvarenje cijelog svijeta, preko procesa globalizacije, dolazi najviše od vjernika otpadnika. Treba se osloboditi prosvjetiteljskog mita o napretku koji smo i nesvjesno usvojili i priznati sebi da naše suvremeno društvo nije najbolje, iako je možda tehnološki najnaprednije, nego spada među najgora, ili barem srlja u tom smjeru. Ovdje nije na djelu evolucija nego involucija. U prilog toj tvrdnji navest ću tek nekoliko podataka ili procjena. U povijesti čovječanstva navodno prosvijećeno 20. stoljeće prednjači po nasilju i razaranju, a od svih događaja najviše žrtava je odnio Drugi svjetski rat s otprilike 50 milijuna ljudi u šest godina. Međutim postoji još daleko strašnija tragedija koja se prešućuje a odvija se svakodnevno pred našim očima, a to je pobačaj. Jugoslavija je bila treća država na svijetu po broju legalno obavljenih pobačaja a sa onim ilegalnim vjerojatno u samom vrhu. U SAD-u u 40 godina od legalizacije pobačaja 1973. godine, prema službenim procjenama, računa se da je počinjeno oko 56 milijuna pobačaja: više od 3.300 djece dnevno, 137 svaki sat i jedno svakih 30 sekunda. Od toga čak 93% radi poglavito društvenih razloga, a samo 7% zbog fizičkih razloga kao što je bolest. Prema statistikama Svjetske zdravstvene organizacije iz 1997. godine, godišnje se u svijetu izvrši oko 53.000.000 ubojstava nerođene djece. Ako tu brojku pomnožimo s nekih 30 godina prelazimo, kako ukazuje talijanski autor Antonio Socci, iznos od 1 milijarde žrtava samo zadnjih desetljeća prošlog stoljeća. Kako oni koji to podržavaju i provode misle da mogu proći bez negativnih posljedica osobnih i društvenih? Božić, rođenje Bogočovjeka kao djeteta, doista je povod da si postavimo i ovakva teška pitanja i da se nad njima zamislimo, kao pojedinci, kao Crkva, ali i kao društvo. Osobito to vrijedi za nas kršćane. Upozoravanje na ovakve apsurde našega vremena i obrana najugroženijih koji se ne mogu sami braniti, u ovom slučaju nerođenih, dio je našeg kršćanskog poslanja i najizvrsniji čin ljubavi prema svijetu. Mnogi kršćani su nažalost nasjeli propagandi svijeta pa drže da je dovoljno biti dobar čovjek i činiti tjelesna djela milosrđa a zaboravljaju da postoje i duhovna djela milosrđa koja su još važnija i potrebnija. U konačnici ljudska dobrota, bez obzira koliko bila velika, sama po sebi nikoga ne spašava nego jedino Isus Krist. Dati djeci vjeru i nadu u Boga Možda je ovdje pravi trenutak podsjetiti ljude što gube kad olako prepuštaju sebe i svoju djecu, posebno djecu - ovdje se kao tema nameće, između ostaloga, čitava rasprava oko spolnog odgoja u školama - nekim drugim pristupima svijetu i čovjeku, odbacujući, ili zanemarujući vjeru u Boga koji je želio doći na svijet kao maleno i nemoćno dijete. Dakako, ako duhovna djela ljubavi prevedemo na obiteljske odnose, to znači: Najvrednije što roditelji mogu dati djeci nije osiguranje zemaljske egzistencije. Sve materijalno ionako prije ili kasnije propada, a mnoge ugroze života ionako su duhovne i moralne naravi. No ako roditelji djeci uspiju prenijeti jedinu pravu vjeru i nadu u Boga koji ne razočarava, dali su im usmjerenje u život koje je kadro izdržati sve životne oluje, temelje kući izgrađenoj na stijeni. Kad ste spomenuli spolni odgoj, očito su vremena takva da su roditelji vjernici u ovome trenutku dužni izaći iz anonimnosti i izboriti se za svoje pravo - koje je uostalom njihovo ustavno pravo - na odabir odgoja za svoju djece. Time ujedno čine važnu stvar za čitavo čovječanstvo, jer ovdje nije riječ o jednom predmetu, nego o borbi za duše djece. Obitelj je danas - prva na udaru Matejevi i Lukini izvještaji, poznati pod imenom »Evanđelja djetinjstva«, zapravo su dobrim dijelom izvještaji o svojevrsnoj epopeji Svete obitelji. Ovih smo dana svjedoci pokušaja relativizacije samog poimanja obitelji... Rekao bih da je obitelj danas prva na udaru jer ako se nju uništi imamo samo izolirane pojedince bez iskustva ljubavi i vjere, kojima se može manipulirati po volji, neku vrstu modernih janjičara. Zato je borba za obitelj borba za opstanak sviju nas i svakoga od nas, djelo ljubavi, djelo za život, a ne djelo protiv bilo koga. Kad je riječ o obitelji, posebno nam je zanimljiv evanđelist Matej. Kod njega je, zapravo, jedini »idilični« prizor poklon mudraca, a i taj se čin odvija pod sjenkom prijetnje. Ostalo je zapravo vrlo okrutno... Vidim da ustrajete na obiteljskim aspektima božićnog otajstva. Ukratko, činjenica da je Bog želio da se njegov Sin utjelovi u ljudskoj obitelji upućuje na to da je Bog samo poštivao osnovnu gramatiku ljudskoga života koju je upisao u čovjekovu narav kod samoga stvaranja čovjeka, kad ga je stvorio kao »muško i žensko« i kad je tome paru dao moć i odgovornost donošenja na svijet novoga života. Obitelj nam se u božićnim izvještajima prikazuje kao temeljna stanica ljudskoga društva. U njoj pojedinac doista s najbližima dijeli dobro i zlo i u zajedništvu prevladava najteže trenutke svog zemaljskog hodočašća. Ona Božja: »Nije dobro da čovjek bude sam« vrijedi stoga za sva vremena i nije podložna ljudskom inženjeringu - osim po vlastitu štetu. Ideologije imaju nešto herodovsko Posebno se u Matejevu evanđelju ističe lik Heroda kao prijetnje djetetu i obitelji. Tko bi danas bio Herod? Herod je čovjek koji je svoje sebične interese stavio iznad svega drugoga i ništa mu nije sveto. U tom smislu se mogućnost Heroda krije u svakome od nas. Posebno to vrijedi za one moćnike koji si utvaraju da se mogu i smiju igrati Boga. U tom smislu svaka ideologija ima u sebi nešto herodovskog, jer misli da ima pravo manipulirati ljudima, pa i ubijati ih u ime neke ljudske ideje, nekog navodno spasenjskog projekta u kojemu pojedinci sebe vide kao spasitelje. Ipak, Herod nije izvojevao pobjedu... Da, neka tu bude poruka za kraj ovoga razgovora. Unatoč tome što je ljudskoj slobodi dana u ruke silna moć, uključujući i vlast nad životima nevinih, moć Heroda je ipak ograničena. Evanđelja ustraju na tome: nema te sile koja može spriječiti Boga u tome da ostvari svoja obećanja. Novorođeni Kralj i Herod nisu stvarni suparnici. Herod je samo karikatura čovjeka koji se drznuo igrati Boga. S povijesne distance to jasno vidimo. No kad pred očima imamo sve današnje Herode, može se i nama činiti da su nadmoćni, da su vječni. Po vjeri smo, međutim, u stanju u krhkom i ovisnom betlehemskom djetetu vidjeti Uskrsloga kao konačnog svjedoka Božje pobjede nad svim zlom i nad samom smrću. Tog smo Uskrslog pozvani kao vjernici naviještati i životom svjedočiti. Vrijedi to kako za pojedince tako i za obitelji. Obitelj koja je otvorena životu i u kojoj se supružnici ljube vjernom ljubavlju jest jako svjedočanstvo pred kojim nitko ne može ostati ravnodušan. Tu se Bog naviješta djelima i životom. Ona je s jedne strane sablazan, ali s druge izazov i pitanje za novovjeke pogane. Jasno, da bi se moglo živjeti po Božjem potrebno je ostati u vezi s Bogom. I tu se molitva otkriva kao neophodna. Možda je upravo ovaj Božić dobra prilika vjerničkim obiteljima da se pitaju što je s dnevnom obiteljskom molitvom. Nekada je ona, osobito zajednička krunica, nosila čitave naraštaje kršćana zašto ne bi i naš? Kršćanska obitelj danas ne dopušta polovičnost: ili će se živjeti u strahu i izdaji, ili biti heroj ljubavi u svakodnevnici. ************************************ Biste li mogli biti malo konkretniji, kad je riječ o »herodovskim« ideologijama, osobito u današnje vrijeme? Da, živimo u vremenu kada su se najmoćniji udružili protiv života djece i protiv obitelji. Službeno se to zove depopulacija, a enciklika »Evanđelje života« puno izravnije to naziva zavjerom protiv života. Smatrao sam vrijednim truda pozabaviti se tom problematikom te s njom povezanom patnjom djece pa skoro namjeravam objaviti knjigu koja će biti naslovljena upravo »Zavjera protiv života«. Za podatke koje ću ovdje navesti u knjizi iznosim izvore. Isto tako, ovih nekoliko tvrdnji samo su maleni dio onoga što sam istražio. Krupni kapital, u sprezi sa politikom SAD-a i UN-a financiraju, promiču a negdje i nameću razne mjere kontrole i smanjenja pučanstva na zemlji a sve pod vidom skrbi za ''dobrobit čovječanstva, okoliša, resursa, zdravlja'' i slično. Kako je do toga došlo? Svjetski moćnici, ekonomski i politički, jednostavno su zaključili da, ako žele zadržati svoje privilegije i još ih povećati, moraju spriječiti siromašne zemlje da im preko demografskog razvoja postanu ekonomska a onda i politička konkurencija. Njihov postavljeni cilj je vrlo ambiciozan: prvo postići nulti rast stanovništva, čemu smo se već dobrano približili, a onda ga sustavno smanjivati, što se već počelo događati na Zapadu, samo što se kompenzira priljevom ekonomskih emigranata. Koji bi po njima bio optimalan broj? Primjerice medijski magnat Ted Turner se zalaže za 95% smanjenje pučanstva na sveukupni broj od oko 300 milijuna, a poznati oceanograf Jacques Cousteau konstatirao je da radi stabiliziranja svjetske populacije, »mi moramo dnevno eliminirati 350.000 ljudi« te se zalaže za 700 milijuna s kojim bi »život na zemlji bio rajski«. Da to nije rečeno bez osnova potvrđuje i kameni spomenik podignut 1980. godine u Američkoj saveznoj državi Georgiji gdje je uklesano 10 zapovijedi Novog Doba od kojih prva nalaže: »Održavati čovječanstvo ispod 500 milijuna u vječnoj ravnoteži s prirodom.« U tu svrhu neki su predlagali drastična sredstva, nad čijom bi se bezobzirnošću i samo Herod postidio. U načelu se ipak izbjegava izravno djelovanje i daje se prednost stvaranju »kulture« nerađanja koja uz to i puno manje košta. Bogate zemlje u tome prednjače primjerom, a zemlje Trećeg svijeta izložene su raznim političkim i ekonomskim pritiscima te »kontraceptivnom imperijalizmu«. Vodeću ulogu u tome još uvijek ima SAD. Na UN-ovoj konferenciji o populaciji u Bukureštu 1974. godine nije prihvaćen američki prijedlog, koji je osobno osmislio John D. Rockefeller III, kojim se tražilo usvajanje »plana akcije za svjetsko stanovništvo« kojim bi se provodilo smanjenje broja stanovnika. Tada su SAD same pristupile njegovoj realizaciji i već 1974. godine su imale gotov program pod naslovom: »Posljedice svjetskoga porasta stanovništva po sigurnost SAD-a i njihove interese u stranim zemljama« ili skraćeno NSSM 200. On je usvojen 1975. godine i od tada postao dio službene američke politike. U njemu je smanjenje pučanstva definirano kao strateški politički cilj, jer je inače upitna buduća dostupnost sirovina i trgovina SAD-a. Koliko se taj dokument držalo važnim pokazuje da je nosio oznaku »strogo povjerljivo« i tek je nakon 15 godina postao dostupan javnosti. Mogao bih ovdje nizati razne dokumente koji dokumentiraju i druge utjecaje, no - ukratko - takav pristup pozadina je i zajednički nazivnik kako pobačajnoj i kontracepcijskoj politici, tako i ranoj seksualizaciji djece putem spolnog odgoja te relativizaciji obitelji nametanjem njezinih različitih takozvanih alternativnih oblika. Taj pristup ujedno objašnjava i upornost političkih elita koje ih provode, upornost koja je čak kadra odbaciti ili izigrati temeljna načela demokracije, čemu svjedočimo ovih dana u Hrvatskoj. ...

- 12:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 20.11.2013.

CJELOVITO EVANĐELJE = SAŽALJENJE nad grešnikom (1) + POZIV NA OBRAĆENJE (2)

.................................................................................................................................................................................................................. Voditelj emisije pita velečasnog Paula C. – kako sažeti katolički nauk o HOMOSEKSUALNIM PAROVIMA... Prije svega, o. Paul odgovora kako nas EVANĐELJE tj. ISUS – sve POZIVA NA ČISTOĆU. Navodi poznatu epizodu iz evanđelja gdje farizeji i saduceji žele Isusa dovesti u zamku, pitajući ga da li da ženu preljubnicu – kamenuju, kao što propisuje Mojsijev zakon? Isus izbjegava njihove zamke i odgovara: ''Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci na nju kamen''. 1) Tu vidimo ono što se naziva – SAMILOST, SAŽALJENJE PREMA GREŠNIKU, u ovom slučaju grešnici. No stati samo tu značilo bi uzeti evanđeosku poruku SAMO DJELOMIČNO. 2) Čitamo li evanđelje samo malo dalje vidimo da Isus govori toj ženi: ''Idi i ne griješi više!'' . Zato nije dobro ostati na sažaljenju, na nekoj sentimentalnosti i uzimati samo dio evanđelja. To bi bilo ne kompletno! Jer tu je i drugi dio: Poziv NA OBRAĆENJE. Ako Isus i ne govori direktno o homoseksualnim osobama POZIVA NA ČISTOĆU. Kad u govoru na gori govori O PRELJUBU ide dalje od onog što je zapisao Mojsije pa im kaže da nije pogriješio samo onaj tko je preljubnik nego i onaj tko u srcu gaji požudu. Dakle osuđuje i samu POŽUDU. A sam termin ''preljub'' se treba shvaćati (šire nego li se obično shvaća tj. ) - kao ''grijeh PROTIV BRAKA'' ... Jasno je da su katolicizam i homoseksualnost - ne spojivi. Homoseksualne osobe možemo sažaljevati ali ne i podržavati u grijehu.

- 17:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.11.2013.

Vukovar - IN MEMORIAM

- 19:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 16.11.2013.

U ime Zakona Božjega...

...................................................................................................................................................................................................................... Glasajmo ZA BOŽJI ZAKON. A to uvijek znači glasanje za zdrav razum, za normalnost, za obitelji otvorene životu, za zdravu Hrvatsku... (p.s brak u katolika ne bi bio važeći ako u njemu ne bi bilo otvorenosti životu tj. potomstvu!) Ignoriramo li Božji zakon i Boga u svom životu doći će vrijeme kad će i On ignorirati nas, kad će reći (na Posljednjem sudu): '' tko ste vi... ne poznajem vas... idite od mene....'' *********Ne daj Bože da se ikom od nas takvo što dogodi!*********

- 14:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 05.11.2013.

Totus tuus; (engl.)

- 08:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 01.11.2013.

OSOBNA POSVETA BLAŽENOJ DJEVICI MARIJI

- 20:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 19.10.2013.

Predanje Bogu i Gospi: Oružje protiv vrhunskog Ubojice

A tko je vrhunski Ubojica pogađate? Sotona. Onaj koji je u cijeloj Povijesti spasenja nastojao razarati Božja djela i na razne načine upropaštavati ljudske duše i tijela. ... Ako zatvorimo oči pred nekom stvarnošću to ne znači da ne postoji. Tako nam se može ne sviđati činjenica da POSTOJI PAKAO, DA POSTOJI SOTONA – ali to ništa ne mijenja stvarnost da – postoji. Odakle nam ta sigurnost? ISUS JE O TOM GOVORIO, pa tko vjeruje Isusu (vjerujući da je on ne samo čovjek već i Bog; da je sama Istina) – vjeruje i svemu što je Isus rekao. Isus tako reče: ''bojte se onog koji i dušu i tijelo može baciti u pakao''; Reče također o paklu da će tamo biti ''jauk i škgrgut zubi'' ... U BIBLIJI nalazimo i mnoge PRIMJERE OPSJEDNUĆA (TJ. POSJEDNUĆA – kako neki kažu,a možda i pravilnije), a i vidimo Isusa kako istjeruje zloduhe, a sami zlodusi mu se pokoravaju i priznaju ga Svecem i Sinom Božjim (Usp. Lk 4, .. Lk 8, ... ) . Vidimo i apostole kojima Isus daje vlast da izgone zloduhe... I kroz povijest, kao i danas, postojali su primjeri POSJEDNUTIH OSOBA. Je li istina da ih je danas manje nego prije? Ili se neka posjednuća prikrivaju pod nazivom psihičkih poremećaja? Ako su se nekad egzorcistima, uz pomoć policije, otimali posjednuti kako bi ih se tretiralo kao psihičke bolesnike . (usp. Satana, Miro Glavurtić, Sion 2002., str. 128.) – ne postoji li mogućnost da se to čini i danas? SOTONA se pokazuje i U ŽIVOTU SVETACA koje ISKUŠAVA. Tako su se pustinjacima i demonima ukazivali demoni koji su hvalili njihovu ustrajnost i zanos ne bi li ih učinili oholima. Svetom Martinu se demon ukazao kao Isus, raskošno obučen, a kad je Martin rekao da mu ne vjeruje jer ga ne vidi s ranama prilika je nestala... Svetom Dominiku se demon ukazao u prilici majmuna ometajući ga u radu svojim grimasama. Sveti Ignacije Loyolski, sveta Terezija Avilska, blažena Ozana Kotorska su također imali susrete s demonima, u raznim oblicima... Među poznatijim svecima koje su demoni napadali i iskušavali su župnik Arški te Padre Pio iz Pietrelcine. Nakon buke koja je noću ometala ŽUPNIKA ARŠKOG zamolio je neke hrabrije ljude da noće u župnoj kući. Nekoliko noći su bili svjedoci lupanja ali nisu otkrili nikog te su ustanovili da buka ima neki drugi izvor, koji nije ljudska zloba . Svećenici na duhovnim vježbama su ismijavali ''đavolije'' župnika Arškog savjetujući mu da moli i posti kako bi otjerao 'đavle' iz svoje glave. No i oni su bili svjedoci jake, neobične i neobjašnjive buke. Župnik ih je uvjeravao da se ne trebaju uznemiravati jer kad je zloduh tako bučan to redovito najavljuje da dolazi ''neka velika riba''. Opet je bio predmet ismijavanja ali župnik je bio u pravu. Na misi se pojavi vitez des Murs ... Demon se sv. Mariji Ivanu Vianneyu često pokazivao i u liku crnog psa koji je imao plamene oči i oštru naježenu dlaku. Takav se pokazivao i sv. Stanislavu Kostki, ali bi nestali kad bi ovaj načinio znak križa. SVETOM PADRE PIJU se demon ukazivao u liku crne mačke, ponekad u liku mlade lijepe djevojke, a ponekad i u liku pape, u liku anđela čuvara ili liku sv. Franje... Danas se i POJAVA PROTESTANTIZMA tretira kao jedan od ogranaka KRŠĆANSTVA u kojem kao da nije toliko bitno tko je UISTINU njihov osnivač MARTHIN LUTHER, već se samo naglašava potreba EKUMENIZMA, JEDINSTVA MEĐU KRŠĆANIMA ... JEDINSTVO je usitinu lijep ideal. Ali ga se u ovom slučaju može zlorabiti na štetu same ISTINE. Kako ujediniti nešto što je oprečno? Zar je ISTINA postala tako NEBITNA? Na iznenađenje mnogima, naviklima slušati o protestantima samo u okviru 'jedinstva' tj. 'ekumenizma', - i samu pojavu REFORMACIJE (te rođenja PROTESTANTIZMA pod vodstvom MARTHINA LUTHERA) se može promatrati kao DJELO SOTONE – ''oca Laži'', ma koliko to nekom zvučalo suludo i nestvarno. Možda nam u osvjetljavanju te crne pojave u povijesti - pomogne opis samog začetnika protestantizma – MARTHINA LUTHERA. O Marthinu Lutheru možemo često pročitati samo površno. Kako je doktorirao teologiju, bio katolički redovnik, augustinski monah, te kako je kasnije, uvidjevši loše stvari u Crkvi, započeo oštro kritizirati crkvene velikodostojnike. Ne niječe se da je u Crkvi loših stvari bilo, kao što ih ima i danas, ali je važno pogledati malo bolje i izvor Lutherovih inspiracija u borbi protiv Katoličke Crkve. Rijetko možemo o Lutheru pročitati ovo – pa je vrijedno navesti i veći citat već navedene knjige o Sotoni: ''Historija svijeta samo je povijest Crkve; protestantizam je kobnija stranica te povijesti; to je sumrak evropskog i kršćanskog jedinstva. Joseph de Maistre napisao je o protestantizmu stranice pune gorčine. Po njemu, protestantizam je najveći neprijatelj Evrope, to je 'univerzalni rastvarač'' aprotestanti su ''sinovi oholosti, očevi anarhije'' (...) U Crkvi se danas još jedino Papa Pavao VI usuđuje govoriti o protestantizmu s takvim tonom osude, dok jedan naopaki ekumenizam razara posljednje utočište istine. Demonska mora vlada nad epohom prvih protestanata, u kojoj se uzdiže tragična figura augustinskog redovnika Martina Luthera, koji je u već u ranoj mladosti padao u melankolične krize. Zastrašivale su ga posljedice grijeha; beskrajno je zazivao Božju pravdu. Jednog dana grom udari pored njega i baci ga u jedan svijet bizarnog misticizma. Zaredio se 1512. God, ali samo porestoše njegovi unutarnji nemiri. Govorio je: ,,Molite se za mene; svakog dana sam jedan korak bliže paklu!''. Doktorirao je teologiju 1512. G i kao Erazmov učenik, počeo kritizirati navodne skolastičke zablude i način života crkvenih velikodostojnika. Kada 1516. Izbi afera s indulgencijama Luther je grmio s propovjedaonice. 31. listopada 1517 na vrata wittemberške crkve on pribi list sa svojim tezama. Rodio se protestantizam. (...) Luther je neprestano pričao o đavlu, osobito prijateljima za trpezom. Satana je na početku svih njegovih uvjerenja, bjesova i ispada. Prema Audinu, ''Njemačkom sus e širile glasine da je Luther u vezama s nevidljivim silama i da ima noćne sastanke sa Satanom''. Govorilo se o čovjeku u crnom, koji ulazi u wartbourški zamak, ali ponekad i o jarcu, ili lijepoj djevojci. (...9 pričao je o svojim sastancima sa Satanom. U svom traktatu, Missa privata (1521) Luther jednom diaboličkom scenom, koja je postala historijska, 'ilustrira ulogu Satane u svom moralnom razvoju'' (f. Ribeadeau Dumas). Pričao je da se probudio jedne noći u ponoć; uz njega je bio Satana. Uljudno su raspravljali; đavo je zvao redovnika ''prosvećenim doktorom''. Knez Tame vodio je s rdovnikom tešku diskusiju o misi i Luther je pred Sataninim argumentima, povjerovao u zabludu Crkve. Često je podsjećao na tu tragičnu noć i taj strašni sastanak. Demonska argumentacija izokrenula je redovnikovo uvjerenje; u raspravama o celibatu Luther je tvrdio da je to djelo Satane. Audin je pisao: ''Sve što je još bilo neodlučno u Lutherovoj duši i što se odnosilo na vrijednost biblijskih tekstova, polako je padalo pred đavolovim argumentima. Uvjeren od Duha Tame, redovnik više u žrtvi mise nije vidio ništa drugo do li papističku idolatriju i prestade da je prikazuje.'' (...) Luther se krio u Wartbourgu, u zamku usred planine. Sustavno je, kamen po kamen, razarao Crkvu: ispovijed, kult svetaca, misu, čistilište, posljednju pomast, zavjete. Satana se sa mnom šeta spavaonicom – pisao je Luther; on naređuje demonima da me prate. Trvdio je da ga ponekad i dva demona muče teološkim problemima. Govorio je – često me u diskusijama tako pritisnu da se dobro oznojim. Đavao je vječito ljut; ja to dobro osjećam i shvaćam ga. (...) U detalje je opisivao razgovore s đavlom. '' (isto, str. 106-109) Tko se zanimao za psihologiju i čuo je valjda za K.G. JUNGA te da je on najveći PSIHOANALITIČAR XX vijeka. No neke druge činjenice nisu tako poznate. Tako npr. ova da je bio sin velikog švicarskog masona koji je bio uronjen u OKULTIZAM. U svojim ''snovima'' bi posjećivao neku biblioteku a alkemičarskim spisima i knjigama. Jung se sa svojim vizijama šeta i razgovara. Tako je opisivao jednog svog ''gurua'' kao pojavu s likom starca, s rogovima bika i s krilima ptice vodomara. Jung je također bio Freudov učenik. (usp. Isto, str. 122-124) Što sve može OKULTIZAM I MAGIJA uz pomoć sotone pokazuje i primjer Austina Sparea koji je pripadao jednoj satanističkoj zajednici. B. Je pitao Sparea može li prouzrokovati I KIŠU - magijskim putem. Spare reče da može ''i poče crtati na staroj kuverti jedan znak svog alfabeta. Oblaci se počeše naglo skupljati u gustu tamnu masu, točno iznad njihove glave. Uskoro se prolomi strašan pljusak, tako da su se potpuno mokri vratili kući'' ... (usp. Isto str. 126.) Da Sotona može uspješno OBMANJIVATI LJUDE te učiniti i SVIJETLE LIKOVE CRKVE – TAMNIMA pokazuje primjer crne legende O PAPI SILVESTRU II. O njemu su naime širile priče da je sklopio ugovor s vragom kako bi postigao slavu i moć. Postao je papa. A onda mu se, prema legendi, ukazuje za vrijeme mise sam đavao te ovaj predosjeća da je došao dan njegove smrti pa daje da mu se odsjeku udovi jer je njima častio sotonu. Navodno je i poslije smrti toliko oplakivao njegove grijehe da i kamen njegova groba vlaži godinama nakon njegove smrti. To je potaklo papu Inocenta X, da godine 1648 otvori grob pape Silvestra II. Nasuprot takvim strašnim pričama, u grobu je nađeno cijelo i neraspadnuto tijelo, ruke prekrižene na grudima, a tijelo je bilo ukrašeno znacima dostojanstva. (Isto, str 131. ) A kako je, u povijesti, Sotona uspio od viteškog reda TEMPLARA učiniti 'SINAGOGU SOTONINU' – ne samo da je začuđujuće nego i grozno i odvratno. Nad tom preobrazbom zgražao se i sam papa Klement V. Umjesto redovnika pripadnici su postali bankari. Oni koji su kasnije ulazili u red su imali strašne obrede koji gaze kršćanske svetinje. Osim gaženja križa, primjerice, pojas koji je nekad bio simbol čistoće bio bi se obujmio oko nekog idola a onda stavljao na nove pripadnike reda, kao predmet koji je imao magijske učinke. (usp. Isto str 133.) ČAROBNJAŠTVO je odigralo veliku ulogu U SOTONSKOJ IGRI oko vlastodržaca. Bilo je sve manje svetih kraljeva kao što je bio francuski kralj Luj, a sve više onih prokletih. ''Pape su svjesne prisustva čarobnjaka i satanista i u svojoj najbližoj okolini. Kao zelene muhe oni padaju na lešine, kruže oko prijestolja koja se ljuljaju. Arnaldus de Villanova je primjerice liječnik koji je bio uronjen u oklultizam, a bio je liječnik i nekih papa. Boravio je na dvorcima i liječio. Njegova medicina liječi ''krvlju crnih pasa, živom koja se stavljala u pragove kuća, upotrebljavanjem magneta, srcima vrana i jastrebova, uvudeći u kuću jarad (kako bi se 'istjerali zlodusi') ... Ovaj liječnik imao je velikog utjecaja i na kraljeve, a također i na intelektualnu klimu i humanističku znanost budućih stoljeća (isto str 147) ČAROBNJAŠTVO I VJEŠTIČARSTVO je pojava na koju su pape stoljećima upozoravale, iako možda mnogi misle da su te pojave ''samo iluzije ili bajke''. Na Sorboni je tako tvrdio i Guillaume Edelin, doktor teologije. No treba znati da je taj isti doktor teologije sklopio ugovor sa samim đavlom, te pristupio sekti satanista 1438. Godine. Nikola Jacquerius koji je osobno poznavao Guillaumea kaže kako mu je sam đavao naređivao da javno propovijeda kako su SASTANCI ČAROBNJAKA SAMO ILUZIJE – jer će tako povećati demonsku vlast. Povijest bilježi demone MAGNETIZMA. Zanimljiv je primjer dr Thouvereya koji je uspijevao liječiti i najteže bolesti,a njegova moć je dolazila, kako je povjerio jednom prijatelju, od jedne ogromne osobe koja se jednu večer pojavila u njegovoj sobi i rekla između ostalog: ''...ti ćeš liječiti riječima i polaganjem ruku. I tu moć koju ti dajem sačuvat ćeš samo pod jednim uvjetom: da se nikada ne potčiniš i ne primiš blagoslov katoličkog svećenika''. Godinu dana poslije toga dr T. Je postao udovac i kad se htio ponovo oženiti njegova žena je inzistirala da se vjenčaju u crkvi. On se očajnički tomu odupirao ali je na kraju popustio. Kad je primio blagoslov od svećenika nestale su i njegove čudesne moći liječenja (!) (usp. Isto, str 188-189.) Čuli smo za SPIRITIZAM ili prizivanje duhova. I to su VRAŽJA POSLA. Oni koji misle da na taj način komuniciraju s pokojnikom – možda nisu ni svjesni da se igraju s vragom (a ne s pokojnikom). Zloduh može komunicirati na razne načine: tipologijom (''spiritistički telegraf''; kuckanjem - npr. dva puta ako je odgovor 'da'...), automatskim pisanjem, (ruka vođena vragom...) i sl. Sveti oficij je dekretom od 24.4.1917. godine zabranio vjernicima da prisustvuju spiritističkim seansama, čak i ako izražavaju ''da ne žele saobraćati sa zlim duhovima''. ''Nesumnjivo je da spiritizam postoji, kao način saobraćanja između ljudi i nevidljivih bića, isto je tako nesumnjiva činjenica da su ta bića demoni... Bog, anđeli, duhovi mrtvih nemaju nikakve veze sa spiritističkim stolovima ... te stolove pokreću demoni'' (isto, str. 202) ''Dr Forbes Winslov utvrdio je da je u Americi, u samo nekoliko godina, 10 000 ljudi koji su se bavili spiritizmom završilo u ludnicama'' A da je i pojava te ŠIRENJE MASONERIJE ('Slobodno zidarstvo') povezano sa sotonom i sotonizmom svjedoče i oni koji su bili masoni najvišeg, 33. stupnja – kao npr. Paul Rosen koji ''napušta Slobodno zidarstvo i objavljuje knjigu Satana i kompanija, gdje tvrdi da je cilj Masonerije obaranje morarhije i rušenje Crkve, te uvođenje društvene anarhije. (str 246) Navodim nekoliko citata iz knjige: 'Satana': ''i mnogi masoni nisu dovoljno skrivali da se iza ''Velikog arhitekte svemira'' krije Lucifer. Pred tim satanizmom, neki masoni napustiše lože. Upravo su oni najbolje osvijetlili pravu prirodu masonstva... (...) ''na našim savjetima je odlučeno da ne želimo kršćanstvo; treba dakle proširiti porok među narodom; neka ga udiše svim svojim osjetilima, nekga ga se napije, neka se zasiti. UČINITE IM SRCA POROČNA I NEĆETE VIŠE IMATI KATOLIKA'''' (iz jedne poruke karbonarske Vrhovne vente...) I porok se ustavno širio, posredstvom kazališta, glazbe, plesa, filma, mode, erotizma, pornografije. Jedno kasnije uputstvo ložama kaže: ''Religija ne strahuje od noževa, ali može pasti pod težinom pokvarenosti. ne propustite nikada da kvarite; poslužite se sportom, kao izgovorom, ili klimatskim liječenjem...'' (...) Konačno u današnjim danima 'permissiv society' vlada krilatica. ,Kvarite i budite pokvareni!' Masonerija je nametnula čitavoj jednoj književnosti luciferanski mit o nepravedno palom ''anđelu svjetlosti'', Luciferu, i o Bogu kršćana koji je zao i čiju Crkvu treba rušiti (...) Viktor Hugo je napisao 'Kraj Satane', u kojoj poemi Satana isčezava a rađa se ''nebeski Lucifer''. Baudlaire piše litanije Satani... (str. 245) Papa Leon XIII piše 1890. god piše encikliku dal Alto, u kojoj se kaže da je Masonerija prožeta satanskim duhom. U ratu masona protiv religije papa piše u pismu Custodi (1892.) kao i u poslanici Inimica vis, od 1892., u kojoj kaže da je duh svih ranijih sekta oživio u masonskoj sekti''. Msgr Leon Meurin D.I. nadbiskup Port-Louisa, objavio je 1893. Obimno djelo Masonerija, Sinagoga Satanina u kojem izričito kaže da se u tajnim ložama obavljaju satanistički obredi kao i da se satana katkada osobno ukazuje. (248.) Kada su se pojavila prva djela koja govore o satanizmu masonerije i odjeknule enciklike slobodni zidari su stvorili plan neutraliziranja svih otkrića. Sva svjedočanstva trebalo je učiniti apsurdnim. Orkestralnom štampom i isplaniranom mistifikacijom velikih razmjera trebalo je paladizam i satanističke kultove učiniti smiješnim... (str. 249) ... Tijekom dvanaest godina slijedila su djela o paladizmu ... mješao se istinite podatke s grotesknim fabulama. (...) (str 250) ...Ova obmana ima za cilj da zavede katolike, sve učini smiješnim i BESMISLENIM, i da se tako diskreditira antimasonska borba, kao i literatura o Satani. (str. 251.) (u Paladizmu se radi o paklenoj inverziji: kršćanski Bog je zao, a Satana je njihov pravi bog, nepravedno kažnjen. ) ... Na ruskom dvoru. (str 256-257) meštar Filip ... na ruskom dvoru misle da je čudotvorac ... Ruski car je okružen čarobnjacima. Na dvoru je i mag Pjotr ... koji cara liječi od neke stomačne bolesti, a zapravo mu daje jednu drogu koja će mu potpuno oslabiti volju. (...) Dr. Papus povezuje magiju i medicinu. Surađuje s dr Charcotom, koji je liječio od histerije u Salpetrieri, i tako su satanisti utjecali da se posjednuća tretiraju kao histerične pojave. Medicina je omiljeno područje čarobnjaka... (258.) Aleister Crowley. Potekao iz religiozne obitelji... veoma mlad krenuo je putevima proklestva, tražeći tajne znanosti i moći. Čitavog života zazivao je duhove i težio susretima s ''tajnim vođama''. (...) Vratolomni je uspon Crowleya u hijerarhiji masonerije... (...) blizini nekog jezera u kojem navodno živi neka neman Crowley priređuje orgije. (...) zazivao je demone, (268), (učio je od afričkog vrača kako se hoda po žeravi... (270 str.) Crowleyevi biografi tvrde da je on izmislio magijski znak 'vikotriju', kada je uvidio da su nacisti usvajanjem svastike i znaka 'V' pokrenuli neodoljivu plimu demonijačkih sila... (276)... Izvrnuti univerzum. (280-281)... ''ako ne prihvatimo istinu prihvatit ćemo laž. S rušenjem Kristove crkve uzdiže se anticrkva, Sinagoga Satanina. Crkva je bdjela nad istinom i vjerno tumačila Riječ Božju. Učila je da je Satana tajanstveni inspirator hereza... U okviru masonske duhovnosti hereze su postale istinite. A u samoj crkvi posumnjalo se u istinitost kršćanske doktrine i teolozi su ustajali protiv svake dogme i objavljene istine; teolozi su postajali pokretači najmračnijih hereza ... Crkveni personal i vjerski listovi i kod nas pišu da i govore da Crkva nije JEDINI ČUVAR ISTINE i zastupaju pluralizam. Tako oni osporavaju sam smisao postojanja CRKVE. I to je konačna faza rastrojstva; diverzija teologa, svećenstva i laika. Posljednji stupanj laži je UKIDANJE APSOLUTNE I CJEOVITE ISTINE, u svopćem relativnizmu i pluralizmu. (281.) A ipak KATOLICIZAM je sama ISTINA jer je CRKVA BOŽJE DJELO. Samo u jednom teokratskom društvu, koje ima sveopći karakter, kao MASONERIJA, moguće je da se jednoga dana UJEDINE – ISLAM I KRŠĆANSTVO, ŽIDOVSTVO I BUDIZAM, EVROPA I AZIJA, u jednom zajedničkom idealu i u istoj nadi. Jednom riječju MASONERIJA TREBA OSNOVATI SVEOPĆU CRKVE (!!!)(!!!) (283) Edit Kermit Roosevelt opisuje plan HRAMA te nove sveopće crkve, koji se treba izgraditi u Washingtonu. Sazdan je od ŠEST DJELOVA a svaki dio posvećen je jednoj religiji. Iza ovog programa stoje veliki financijeri, senatori i iluministi... Tako se utemeljuje hram nove svjetske religije ''Church of all people'' – ''Crkva svih naroda''. (284) ...Za njih će heretici biti jedino pravi kršćani. Kršćanski pak mistici govore o tri mračna dana, kada će sluge Antikrista htjeti istrijebiti posljednje kršćane, koji će biti nadnaravno zaštićeni... 's njima surađuju P. Desjardins i P. Sabatier, nadajući se da će rastočiti crkvu samim katoličkim svećenicima, koji će naučavati navodne ''MODERNE ISTINE''. Masonska akcija u preobražavanju katoličkog klera i teologije veoma je izražena u Nizozemskoj, ako i u SAD-u osobito pri sveučilištu Notre Dame – gdje je bilo žarište ''katoličkih'' pentakostalaca; u kolovozu 1977. Tu je 70 OKUPLJENIH TEOLOGA ''ZAMAGLJIVALO TEOLOŠKE PROBLEME'', o čemu je govorio msgr. Franić na Rimskoj Sinodi... (286) Dvije greške možemo učiniti u odnosu na demone: možemo posvuda vidjelti njihovo djelovanje i nadmoć ili ne vidjeti nigdje. Danas i vjernici i teolozi upadaju u drugu grešku: za njih đavli više ne postoje. Razborito je kloniti se jedne i druge pretjeranosti.Dojam da đavli ne postoje samo je njihova najveća prijevara. Demoni kao da su obmanuli same vjernike i teologe. TAJNA DRUŠTVA su kao i đavao = njihova najveća prijevara je uvjeriti narod da NE POSTOJE (!!!), kaže P. Mariel, koji je upoznat s njihovm taktikom. (287) *** nastavak..... (...) Preuzvišena kraljice nebesa i Gospodarice anđela, Ti, koja si od Boga primila moć i misiju da smrviš glavu satani, Molimo te smjerno, Pošalji nebeske čete, da bi one pod tvojim zapovjedništvom prognale vraga, svugdje mu se suprostavile, obuzdale njegovu drskost i bacile ga u vječni ponor! Tko je kao Bog? O dobra i nježna Majko, Ti ćeš uvijek biti naša ljubav i naša nada. O božanska Majko, pošalji svece da nas brane i da daleko otjeraju vraga, okrutnog neprijatelja! Svi anđeli i arkanđeli, branite nas i čuvajte nas! nastavit će se...

- 11:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Poljski blaženik, Jerzy POPIELUSKO, svećenik - domoljub - MUČENIK

- 06:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 18.10.2013.

ZNANOST POTVĐUJE BIBLIJU: Na dnu Crvenog mora pronađeni kotači bojnih kola Egipćana!

Zanimljiv članak; s 'kršćanske' (protestantske valjda) stranice: http://www.samopismo.net/ *** Potvrda stvarnog smjera Izlaska dolazi od ronioca koji su pronašli kosti i bojna kola okorjenjene koraljima u zaljevu Aqaba. Jedno od najdramatičnijih zabilješki Božje intervencije u povijesti jest Izlazak Izraelaca iz Egipta. Kasnije utapanje čitave egipatske vojske u Crvenom moru nije nevažan događaj i arheološka potvrda toga je neoboriv dokaz autentičnosti biblijske priče. Tijekom godina, mnogi ronioci su uzaludno pretraživali Sueski zaljev u potrazi za artefaktima koji bi potvrdili biblijsku priču. No pomno praćenje biblijskih i povijesnih zabilješki događaja opisanih u knjizi Izlazak je Rona Wyatta 1978-e godine dovelo do Nuweibae, velike plaže u zaljevu Aqaba. Na dubinama koje variraju od 18 do 60 metara, pronađena su bojna kola razasuta po morskom dnu. Pronađeni artefakti uključuju kotače bojnih kola, ostale dijelove vojske bojnih kola, kosti ljudi i konja. Ronioci su također pronašli artefakte na Saudijskoj obali suprotno od Nuweibae. Od 1987, Ron Wyatt je pronašao tri pozlaćena kotača bojnih kola. Budući da koralji ne rastu na zlatu, oblik kotača ostao je vrlo autentičan iako se drvo razgradilo unutar zlatne glazure čineći tako kotače prekrhkim za pomicanje. Kotači bojnih kola obavijeni koraljima, nađeni na Saudijskoj obali, odgovaraju kotačima bojnih kola nađenih u Tutankamonovoj grobnici. Mineralizirana kost pronađena je na raskrižju nalazišta. Testiranjem na sveučilištu u Stockholmu, na Odjelu za Osteologiju (znanost o kostima) otkriveno je da pripada ljudskoj bedrenoj kosti desne noge muškarca visine 165-170 cm. U biti ona je 'fosilizirana, 'tj. zamijenjena mineralima i koraljima, te se starost ne može odrediti metodom radioaktivnog ugljika, iako ovaj uzorak očito jest iz starih vremena. Kada je Ron Wyatt 1978. prvi puta posjetio Nuweibu, u vodi je pronašao stup izrađen u feničkom stilu. Na žalost, natpisi sa stupa su bili izbrisani zbog erozije. Njegova je važnost otkrivena tek 1984. kada je na saudijskoj obali (nasuprot Nuweibe) pronađen stup identičan prvome, samo što su na njemu natpisi ostali netaknuti. Na feničkom je pismu (arhaičnom hebrejskom) pisalo: Mizraim (Egipat); Salomon; Edom; smrt; faraon; Mojsije; i Jahve, ukazujući na to da je kralj Salomon podigao te stupove u spomen na prelazak Crvenog mora. Budući da Saudijska Arabija ne dopušta turiste, vjerojatno iz straha od neželjenih posjetitelja, saudijske su vlasti uklonile stup, a na mjesto gdje je nekada stajao, postavljena je zastava. Koliko je zapravo voda Crvenog mora duboka? Vrlo duboka. Zaljev Aqabais mjestimično je dublji i od 1,6 km. Čak bi i sa isušenim morem prelazak preko zaljeva bio vrlo otežan zbog strmih obala. No ekspedicije koje su sondirale dubinu zaljeva otkrile su mjesto gdje bi, da je voda uklonjena, silazak za ljude i stoku zbog blagog pada terena bio lagan. To se mjesto nalazi upravo na liniji između Nuweibe i nasuprotne obale u Saudijskoj Arabiji gdje su pronađeni artefakti. (!!!) Na opremi za snimanje dubine ta linija izgleda gotovo kao put , čime se potvrđuje biblijski opis iz Izaije 43,16 – «Ovako govori Jahve, koji put po moru načini i stazu po vodama silnim…» Pisci Biblije često su se osvrtali na čudo prelaska Crvenog mora budući da je to događaj kojemu nema ravnog u povijesti. Hebrejski proroci more su na prelasku opisali kao «…vodu velikog bezdana» i «...dubine morske…» (Izaija 51,10). Duž linije koja je utvrđena kao mjesto prelaska, najdublja je točka oko 800 metara. Stoga nije čudno da su nadahnuti pisci Biblije, vode opisivali kao moćne. I nije čudno da ni jedan Egipćanin nije preživio kada se voda obrušila na njih. ***

- 22:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.09.2013.

HEROJ VJERE I OPROSTA - Bl. Miroslav Bulešić, mučenik

Ići ili ne ići na beatifikaciju bl. Miroslava Bulešića? Jave se mnogi razumni razlozi zašto ne ići (jer ... a pa da, beatifikacija će se dogoditi i bez tebe, a blaženika možeš častiti i slaviti na miru i kod kuće... ), a onda se jave i mnogi razlozi zašto bi valjalo poći. Svatko ima svoje razloge. I ne može svatko ići svugdje gdje je neko veliko događanje. I teška su vremena. I mnogo je toga što nas priječi ... Ali Bogu zahvaljujem što su kod mene prevagnuli oni razlozi ZA odlazak u arenu. Koliko puta se na ovom mjestu okupilo ljudi iz raznih krajeva, radi jednog koncerta, a evo ovdje je daleko više od koncerta. Koliko puta su se Hrvati okupili na stadionima radi utakmica ne žaleći ni sna ni novca ni vremena... a evo ovdje i više od utakmice. Ovdje se slavi naš Hrvatski MUČENIK, naš Hrvatski uzor HEROJSKEvjere, nade i ljubavi. I srce ti raste kad gledaš tu ljepotu zajedništva Crkve u licima mladih i starih... Oko mene mladi s natpisima na majicama – iz Sarajeva, volonteri iz Istre, pa onda tik ispred nas procesija sa svim tim biskupima i kardinalima, ... I djeca i starci. Ispred mene dječačić razbijene glave s rukom u majčinoj ruci. Do mene starica sa štapom. Tu je i majka jednog svećenika. Tu je i jedan tata koji na vratu drži djevojčicu crnkinju. I svi oni čekaju taj svečani trenutak – kad će se podignuti platno na oltaru i otkriti slika našeg NOVOG BLAŽENIKA... našeg novog uzora u vjeri, nadi, ljubavi ... opraštanju ... Tu su barjaci iz tolikih župa ... Među ostalim i barjak crkve sv. Filipa Nerija u Splitu, s kojim i ja dođoh na ovaj posvijesni događaj. Sve su to - Božji studenti, željni Boga i Njegova Svjetla. Bilo nas je u areni kažu 17 000. Bilo nas je – koliko nas je moglo stati unutra i još više, jer su neki ostali i zvan arene. I dobili smo eto – do jučer takoreći nepoznatog svećenika – kao uzor u svom kršćanskom životu. A tko je taj mladi svećenik? Don Miroslav Bulešić je bio mladi pastir svog stada u vrijeme kad je bilo po život opasno svjedočiti svoju vjeru. Imao je samo 27 godina a ipak je u njemu bilo toliko zrele vjere da je bio spreman pasti u ruke neprijateljskom nožu, unatoč nagovaranjima da pobjegne u Italiju, jer bi tamo u Istri mogao stradati. Ostao je spreman ''darovati sebe za svoje stado''. I darovao se eto na dan kad se trebala slaviti krizma u Istarskoj župi Lanišće za 240 krizmanika. Sakramenat svete krizme redovito dijeli biskup, a biskup za to područje bio je talijan. Bilo je to vrijeme u koje se sustavno nastojalo spriječavati sakramente krizme kako bi se odgojilo cijelu jednu generaciju ''ljudi bez Boga''. Prijetilo se onima koji su se usuđivali krizmavati. Tako se i tamošnji (talijanski) biskup pobojao za život, a krizmu su uz njegovo dopuštenje dijelili svećenici koji su dobili ovlast da to mogu učiniti. Bilo je hrabro javiti se kao DOBROVOLJAC za tu svetu i opasnu misiju. Miroslav dakle nije bio svećenik koji je morao tada krizmavati već je pomaganje pri krizmi - dobrovoljno prihvatio. U toj službi pomagao je mons. Jakobu Ukmaru. A don Miroslav je posvjedočio svoju herojsku vjeru već i dan prije ubojstva, dan prije krizme u župi Lanišće. Dan prije – bila je krizma u župi Buzet. Bilo je tu oko 500 krizmanika (!!!). Komunisti su upali u crkvu, tukli se s kumovima, tjerali narod iz crkve uz povike: ''Tito! Staljin! Partija!'' Kad su komunisti krenuli prema tabernakulu s namjerom da ga oskvrnu, don Miroslav je stao ispred njega s riječima: ''Samo preko mene mrtvog!''. Tko to može shvatiti? Samo onaj tko vjeruje da je u Hostoji prisutan živi Isus. Usuprotnom, bila bi glupost izlagati se životnoj opasnosti braneći nekakav crkveni ormarić. Sutradan su najavili doći u župu Lanišće. Kad su upitali don Miroslava boji li se ići tamo odgovorio je ''Samo će se jedanput umrijeti!'' Krizma je trebala biti u 9 sati, ali su je zbog prijetnji premijestili ranije, u 8 sati. Krizmanici su se razišli kad su komunisti upali u župnu kuću. Udarali su don Miroslava i njime tukli u zid. Iz usta mu je tekla krv, a kako svjedoče mještani koji su kroz prozor mogli vidjeti scenu ponavljao je riječi: ''Isuse, primi dušu moju!'' Jedan od ubojica dva puta ga je uboo nožem u grlo dok se krv rasprskavala po zidovima i razlijevala po daskama. Rugajući se svećenikovim posljednjim riječima prao je ruke na pojilu za stoku. Bilo je to oko 11 h, 24.8. 1947. godine. Mons Ukmar je ostao u komi a napadači su ga ostavili misleći da je mrtav. On je kasnije dugo bio 20 sati u komi te je poslije toga dugo ostao u bolnici. Blaženikova krv koja se rasprskala po zidu ostala je sačuvana do danas. U župnoj je kući na to mjesto dovučena vitrina koja je skrivala tu relikviju, pa nitko za nju dugo vremena nije znao. A dio tkanine natopljene mučenikovom krvlju u relikvijaru je jučer nosio brat blaženika Miroslava Bulešića, Josip Bulešić. O životu i smrti don Miroslava mogli smo čuti od don Dalibora, u mjestu Roč (mjesto je dobilo ime po svetom Roku). Dio te priče je i kako je don Miroslavova majka dugo godina bila u zabludi vezano uz ubojice njezina sina, a sve zahvaljujući iskrivljenom prikazivanju stvarnosti od strane komunističkih vlasti ... ŽUPLJANI Lanišća bili toliko vezani uz dobrog župnika Miroslava i toliko BOGU VJERNI da se jedino u njihovoj župi nije našao ni jedan član Komunističke partije. Taj je župnik, don Miro, njima postao trn u oku. Njega je 'trebalo likvidirati'. Župljani su bili na župnikovoj strani... I kad su to konačno i učinili - zločinci su bili pušteni na slobodu (!!!) a komunisti su mnoge uvjerili da su zločin počinili - ŽUPLJANI !!!!!! U to su eto uvjerili i majku don Miroslava - toliko da se nije usuđivala ići na njegov grob kroz selo, među župljanima, nego kroz polje... kako ne bi susrela nekog od njih ... vjerujući (zbog komunističke propagande) da su joj oni ubili sina, a ne neki drugi ljudi... ili bolje da kažem - ne ljudi. Osobito poznata don Miroslavova rečenica je ova, iz njegova dnevnika: ''Moja osveta je OPROST!'' Pisao je to u proljeće 1944. s mišlju na svoje progonitelje i protivnike. Među ostalim zapisao je i to da je svaki svećenik - mučenik. Zapisao je da želi umrijeti samo za SLAVU BOŽJU I SPASENJE DUŠA - duše svoje i duša povjerenih mu vjernika. Iz životopisa don M.B., na stranici biskupije porečko-pulske *** Ima više od 500 svećenika koje su u to vrijeme ubili komunisti, bilo u Hrvatskoj, bilo u B i H. ''Zanimljivo je, prema dostupnim brojkama koje donosi don Anto Baković u hrvatskom martirologiju o žrtvama komunizma, da je u bivšoj Jugoslaviji poubijano više svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i laika nego u drugim zemljama.'' (rv) Ako sada smo možda poznavali samo blaženog Alojzija Stepinca kao svećenika žrtvu komunističkih progona sada evo imamo pred očima i ovu Dušu. Kardinal Alojzje se tada zauzimao za uzdržavanje Miroslava dok je studirao u Rimu, a vjerujemo da se za njega zauzimao i svojim molitvama. Tako, kao što nas je do sada Alojzije, neka nas od sada i Miroslav podsijeća - za što se vrijedi žrtvovati, pa ako treba i život svoj dati. To je onaj Vječni Dom u kojem sada i zauvjek radosno prebivaju blaženi Alojzije i blaženi Miroslav i stotine naših Hrvatskih mučenika, neproglašenih blaženika... Progoni se nastavljaju i u naše vrijeme. Možda ne na isti način - ali cilj je isti - uništiti svećenike, uništiti Crkvu, uništiti Bogu posvećeni narod ... učiniti njih metom osuda, na ovaj ili onaj način. I ide im. Ali evo i ovom ''njihovom času tame'' Bog nam daje i ovo jako Svijetlo da nas vodi hrabre na putu do Svjetla vječnog. *** par fotografija s hodočašća: don Jozo, propovijed, crkva u Roču: Da ovdje odavna dišu i pišu Hrvati svjedoče i ovi križevi na zidu crkve: nakon sv. mise - u pozadini sa barjakom crkve sv. Filipa - organizator Ivan. M., a narod zaustavlja i pozdravlja kardinala Josipa Bozanića i druge kardinale ...

- 20:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.09.2013.

NAJDRAŽI SVETAC?

- 08:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 30.08.2013.

'JA NISAM DOSTOJAN'

- 10:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 28.08.2013.

NAJVEĆI SKOK BLANKE VLAŠIĆ = OBRAĆENJE

Valjda ste čuli da se BLANKA VLAŠIĆ obratila, da sad redovito ide u crkvu i da ne može zamisliti više život bez Isusa. ''Ona Blanka?'' E, ona Blanka koju poznajemo s TV ekrana i koja je svoj život, svoje postojanje poistovjetila s uspjehom na natjecanjima. A onda se dogodila OZLJEDA a s njom se otvorilo i neko sasvim NOVO POGLAVLJE U BLANKINU ŽIVOTU. Pričala je Blanka jučer vjeroučiteljima na Katehetskoj ljetnoj školi kako jekrenula putem obraćenja... Kao što je to bivalo s većinom njenih vršnjaka KRIZMA je ujedno bila i prekid s Crkvom. Svoje svjedočanstvo Blanka je započela kroz suze nastavljajući: 'SRAMIN SE što sam bila takva... sramin se što san Bogu stalno okretala leđa... a nekako san znala da je on cilo vrime tu'. Sve je nekako počelo S OZLJEDOM, priča Blanka – te kako je zbog neprestajanja bolova upadala sve dublje u depresivno stanje. Shvaćala je nekako da je to stoga što se toliko poistovjetila s uspjehom. Ona je bila ukoliko je uspjevala. Ako ne bi uspjevala onda bi se najradije ''tri dana zaključala u sobu da je niko ne vidi i ne čuje''. ''Skakanje je bio moj IDENTITET''... Bez uspjeha se ne bi osjećala vrijednom. To stanje depresije se toliko povećalo da je osjećala strašan pritisak u prsima zbog kojeg je jedva mogla disat. Već je u glavi složila sliku o najgorim mogućim oblicima bolesti. S nikim nije imala želju pričat niti govoriti o ozljedi, o bolima, o onome što prolazi. Nazvao ju je prijatelj i rekao – 'ja san na Poljudu zapalio SVIĆU SVETOM ANTI za te'. Kasnije je razmišljala kako bi i sama mogla to otić učinit... pa eto, možda se nešto i popravi. I otišla je, bez neke osobnije molitve, ''paliti sviću ... svaki dan dva miseca (!) zaredon''. No ništa se još nije događalo, ali i to kao da je bilo priprema na obraćenje. Taj teren obraćenja pripremalo je i bratovo prethodno obraćenje koje se također događalo usljed njegove ozljede. Onako usput, požalila mu se na treningu kako je boli. A on joj je onda prišao i počeo pričat o Bogu. (!) MOJ BRAT MARIN DA MENI PRIČA O BOGU?! Pa nije on za to kompetentan, mislila je, najprije se čudeći šta mu je. No kaže ona – ''da ste vi čuli moga brata tada – sve bi vam bilo jasno!'' ... I tako je odjednom počela plakat i plakat... a plakala je, kako kaže – tri dana. Moj brat je bio potpuno druga osoba, priča Blanka, a onda se i ona sama počela sve više okretati prema Isusu. Ono što ju je odjednom silno radovalo bilo je da ne mora nositi tu 'OPASNU MASKU' kojom plaši druge oko sebe. Kaže kako joj se čini da su njene protivnice na terenu bile toliko prestrašene njenom pojavom da bi ustuknule pred njom i da su možda (nagađa ona kroz šalu) već zbog toga skakale lošije. Postala je sretna da smije biti ponizna. Kao da joj je netko nametnuo tu potrebu da bude uvijek jaka i puna samopouzdanja. Shvatila je koliko je oslobađajuće što smije biti slaba. Govorila je Blanka i o tom kako se jednom prigodom u Parizu prije ISLASKA NA TEREN - MOLILA držeći za ruke skupa s još dvije natjecateljice. Ostalih devet su bile sa strane. Na tom natjecanju su tog puta baš njih tri bile – prva, drugai treća. ''No ne mora to ništa značit'' – dodala je Blanka, valjda već svjesna da Božja volja ne mora uvijek biti – medalja. Da, dodala je kako su se sljedeći put i ostale pridružile molitvi – te kako uviđa koliko taj natjecateljski teren po svijetu može biti PODRUČJE APOSTOLATA. Kao plod Blankina obraćenja i obraćenja njenog brata dogodilo se još nešto veliko za njihovu obitelj a to je da su joj se roditelji, nedavno - u mjesecu srpnju – nakon tridesetak godina civilnog braka konačno vjenčali u crkvi. Kroz vrijeme svjedočenja o vjeri Blanka je na trenutke jedva susprezala suze a time i pokazala javno da je došlo vrijeme da odbaci svoju masku koja joj nije dopuštala da bude ono što je u dubini duše, bez obzira na pobjede i poraze – da bude Božje ljubljeno dijete.

- 22:20 - Komentari (26) - Isprintaj - #

Kao janje među vukovima - Marijana Petir, (svjedočanstvo)

Na Katehetskoj ljetnoj školi imali smo priliku čuti i Marijanu Petir, koju možda najviše poznamo po onom jednom i jedinom glasu PROTIV manjkavog zakona o diskriminaciji... zbog kojeg je dobila onaj naslov velikog ''homobofa'', mada nikad nikog nije vrijeđala. Znala je da bi takav zakon bilo nešto što je po njenoj kršćanskoj savjesti – KRIVO. Nama se može učiniti da nema ništa posebno hrabrog ili zahtjevnog u pritiskanju jednog običnog dugmeta. Naizgled tako malen čin, pa ipak tako velik čin. Čin SAVJESTI kojim možeš postati meta klevetanja, odbacivanja, ponižavanja... baš kao što se i dogodilo. Sve je to iskusila, ali nije joj žao što je slušala GLAS SVOJE SAVJESTI, a ne onaj neki drugi glas koji ju je dovodio u KUŠNJU da se prilagodi većini, ''da prihvati nihova pravila igre''... jer bi tako sve bilo lakše i jednostavnije. Za nju je politika = OPĆE DOBRO. I zato se borila se ''protiv loših zakona'', za zaštitu života od začeća do prirodne smrti, za zaštitu obitelji kao zajednicu muškarca i žene, protiv privatizacije voda, ... Spomenula je kao uzore i Thomasa Moore-a, te prije svega – Isusa, čija poruka evanđelja je i najbolja poruka političarima kako se postupa s bližnjima. Njena zadaća bila je - glasovati. Glasovati po savjesti - za dobro bližnjih. Za opće dobro. I što se dogodilo? Bilo je i prijetnja i svega. I nije bilo lako. U tom nekom iskustvu ostavljenosti, kad su se ljudi udaljili – i BOG SE ČINIO DALEK I NEPRAVEDAN. No mogla je još računati na razumijevanje od strane obitelji, duhovnika i jedne prijateljice. Upravo tu, u tom iskustvu slobode (da bira za ili protiv) Marijana je shvatila i svu VELIČINU TE ISTE SLOBODE koju nam Bog DARIVA. Bog nije želio umjesto nje pritisnuti gumb. Želio je da ona u svojoj slobodi i ljubavi to u-čini. Ti izbori nisu lagani, ali shvatila je da se na putu do Uskrsnuća ne može preskočiti Golgota. Jedino preko trpljenja se dolazi do Cilja. Svjesna da Bog za nju ima svoj plan - zna da je On voli (iako bi mu nekad prigovorila da ima i boljih i radosnijih kršćana od nje)... te kaže kako je Njegova Ljubav veća od svih, od svega ... i ni jedna ljubav ne može mjeriti s Ljubavlju Božjom. Na koncu nam je rekla kako je shvatila da nije toliko ni važno koji posao radimo – jesmo li vjeroučitelji ili smo čistači ulica ili nešto treće – važno je da svoj posao obavljamo S LJUBAVLJU. Ljudi mogu misliti o nama što hoće, ali važno je što o nama misli Bog. Ne kaže da joj je svejedno što drugi misle i ne kaže da joj ne bi bilo drago da je dobila dovoljno glasova za mandat u saboru... ali zna da je BOŽJE MIŠLJENJE IPAK NAJVAŽNIJE jer On je onaj koji na kraju daje i pravednu plaću. I zato jer je On onaj koji nas oblači u dostojanstvo, jer je On onaj koji ima plan za svakog osobno, jer je On onaj koji nam daje autoritet da gazimo zlo – Marijana Ga bira svaki dan iznova svojim – ''DA...'' *** A ja na kraju dodajem: tko Bogu govori – ''da'' – bezbožnim zakonima mora reći ''ne'', pa makar i svi okolo Bogu okrenili leđa... jer to su prilike u kojima nas Isus šalje – kao ''janjce među vukove''. Hvala Marijani – na hrabrosti i dosljednosti, a time i na primjeru nama – vjeroučiteljima.

- 22:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Bože, kakav si ti Bog? - Ivica Ursić, svjedočanstvo ozdravljenja i uvjerenja

- 22:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

.......

- 22:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 20.08.2013.

10 vražjih, nasuprot 10 Božjih ZAPOVIJEDI

- 22:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

U Ime ... Koga?

- 12:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.07.2013.

Otmica Riječi

- 07:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.05.2013.

Gospin mjesec i krunica sa školskom djecom

- 11:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 27.04.2013.

In memoriam

In memoriam: ravnatelj - Marijan Zdravko Sekelez... ... ........................................................................................................................................................................................................................... 'LOVREĆ je dublji za jednu ranu, Hrvatska zemlja je dublja za jednu raku....' - govorio je na svetoj misi zadušnici župnik Lovreća opraštajući se od Marijana ZDRAVKA SEKELEZA... Bio je to Domoljub koji je iza sebe ostavio osjećaj osiromašenosti - mnogima koji su ga poznavali... nama koji smo ga susretali kao svog ravnatelja... onima koji su ga poznavali kao svog sumještanina, onima koji su ga poznavali kao suborca... a osobito onima koji su ga poznavali kao dio svoje obitelji - supruzi i njih ŠESTERO DJECE!!! Petru i Mariju, ... (mojim učenicima nekada,....), Petri i Maji, Stipi i Ivanu... i njihovoj majci Ankici - nek ostane čvrsta VJERA U USKRSNUĆE I ŽIVOT VJEČNI ... tamo gdje Bog briše svaku suzu, tamo gdje boli više nema, ni jauka...

- 20:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.04.2013.

SAMOSAŽALJENJE ili VJERA: ovisi gdje gledaš...

I Isus je imao razloga da se samosažaljeva: - Nisu Ga prihvaćali od samog početka. I Josip i Marija su mogli jadikovati i kukati od samog početka. U cičoj zimi ne imati gdje roditi dijete i to Sina Božjega? Je li itko od njih znao bolje što to znači biti – ne prihvaćen? Onda toliki primjeri svetaca, apostoli, Pavao... i drugi... Upravo zato su i mogli biti primjer VJERE i danas su i zauvijek su primjer onima koji se nađu u sličnoj situaciji. Upravo tada njihova vjera je bila na kušnji. A ipak nekako nam je teško prepoznati situacije kad je i naša VJERA NA KUŠNJI. Skloni smo ljude osuđivati... umjesto rasti U VJERI. Umjesto iskoristiti baš tu situaciju, taj problem, tu ne-susjećajnost i tvrdoću ljudskih srdaca – kako bi se približili Bogu. A naš Bog je Ljubav, ... Ta i On sam je prihvatio život osamljenosti, bez razumijevanja. Ta tko je ikad osim ISUSA - bio čovjek i Bog - da bi Ga mogao razumijeti? Tko je ikad učinio sam sebe toliko malenim da je ušao u zatvore tabernakula i nezahvalnih ljudskih srdaca da bi znao što osjeća Isus u svojoj osamljenosti? Samo Bog to zna. Samo Isus. Što može osjećati netko tko je dugo vremena slijedio Isusa i odjednom - Isusa je nestalo.... a taj netko je sve ostavio i u velikom pouzdanju bio krenuo za Njim. Zar to nije kao da mu nestaje tlo pod nogama od straha i neizvjesnosti... Kao da je u visokoj krošnji, gdje se gnijezde ptice nebeske... ali s pogledom prema dolje... i u nekom neopravdanu strahu da Gore – nema ništa, a dolje – dolje je samo ponor... Tada je prilika – ili da se samosažaljava i dovodi u napast NE VJERE i sebe i druge... ili da VJERUJE da ima netko Gore... netko tko voli i nikad ne ostavlja. Tada je prilika – kukati nad sobom ili se okrenuti prema drugom i vidjeti: 'Nije li moj bližnji u kakvoj nevolji. Mogu li ja komu kako pomoći? Mogu li drugog ohrabriti i reći: 'Ne boj se! Ne gledaj samo zemlju, gledaj Nebo... ' bo... ' I tada prestaje kušnja a počinje – VJERA. Ono što je nama teško Bogu nije teško. Ono što je nama problem Bogu nije problem. Pitanje je samo želimo li – gledati prema Njemu i tražiti Ga ... tražiti ga u malim svakodnevim stvarima. U sadnji i klijanju, u suncu i kiši, ... u bratu čovjeku koji je vjernik i bratu čovjeku koji nije ni svjetan Koga ne prihvaća ne prihvaćajući Boga u svoj život. Ljubav prema bližnjemu nas spašava od samosažaljvanja. Kao što imamo prilika za samosažaljavanje - tako uvijek imamo prilika biti Bogu zahvalni. Pogotovu ako smo upoznali Boga. Biti zahvalan što nam Bog još daje priliku da živimo pod ovim svodom nebeskim gdje još možemo činiti dobro i nadoknaditi možda za one dane kad smo bili sebični... oholi... tvrda srca... Biti zahvalni za svakog koga sretnemo na putu jer se nije on sam stavio u naš život nego nam ga Bog daje – baš takvog... Nama ponekad teškog. Nama ponekad ne razumljivog. Ako sretnem čovjeka na kojem kao da stoji etiketa: 'nisam vjernik'... – to nije razlog za osuđivanje. Eto razloga da ponajprije zahvalim Bogu za one koji su meni prenosili vjeru, možda ne toliko riječima koliko životom. Biti zahvalni za one koji nam ne pomažu – jer jedino tako slijedimo Isusa u Njegovoj ostavljenosti. Biti zahvalan za čovjeka koji nas optužuje i koji nam možda želi malo zagorčati život – jer možda nam skraćuje muku čistilišta... Biti zahvalan za čovjeka koji nije zahvalan i koji nam možda nikad neće reći ni ''Hvala'' ... ni ''Molim'' ni ''Izvoli ni ''Oprosti'' ... za čovjeka koji nam možda govori loše iza leđa... koji nas je spreman ocrniti, a sve još u ime neke 'Istine i pravde'... To što nema dokaza, to nije bitno. Ni u Isusovo vrijeme ni danas. Bitno je zabaviti ljude – širiti senzacije, prikloniti ih na svoju stranu. Ako ništa nema – izmisliti nešto. Aludirati na nešto. Na nekog. Biti zahvalan i za takvog čovjeka koji nam daje priliku osloboditi se onog što ljudi o nama misle. Pa sve da nas i proklinje... i želi nekako smaknuti – biti zahvalan i za takvog čovjeka - ... teško je... ALI... – ''ako volimo samo one koji nas vole – što osobito činimo!'' ''Ne čine li to isto i pogani?!''

- 07:06 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.04.2013.

TORINSKO PLATNO na tv

- 22:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 12:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.04.2013.

Pod tvoju obranu utječemo se...

''Pomoli se za ovog ... ili onog...'' - čujemo ... tu i tamo, od ovog i onog... ....................................................................................................................................................................................................................... *** Ima ljudi koji traže molitvu i oni su joj valjda onda i otvoreni... ali ima, na žalost, i onih koji nisu, koji ne traže ni molitvu ni Istinu... Isus nam nije bezveze ostavio Gospu za našu majku. Dao nam ju je u svojoj oporuci s Križa, kad je rekao: EVO TI MAJKE: Ne prihvatiti Dar koji nam Isus nudi bila bi prava ludost. Pogotovo u vremenima kad se čini da s nekim ljudima ili s nekom djecom ne znamo kako bi... ne znamo šta bi... Dovoljno je onda samo učiniti što NAJBOLJE MOŽEMO, pa i drugima ih možda preporučiti u molitve... ali ih - u molitvi - predati i Njihovoj i našoj Majci - Gospi... Neka Ona učini što treba. Ako su to 'bebe u vjeri' neka ih ona 'vozi u svojim kolicima' ... polako i strpljivo, jer ako se samo u svoj rad i trud uzdamo lako ćemo doživjeti neuspjeh i razočaranje. Mnogi su roditelji i odgojitelji predavali svoje odgajanike u ruke Blažene Djevice Marije i nisu se pokajali. Poznata je naša stara izreka: ''Daj dite materi!'' A mi bi možda ponekad da je naša zasluga što je ovaj ili onaj dobro odgojen, i postao savjestan i odgovoran... što je netko prestao biti uncut, što je netko prestao samo ronzat i prigovarat, ili što je netko prestao psovati, što je netko počeo ići u Crkvu i Boga moliti ... što je spašen od propasti ... vremenite ili vječne... I dok pod Gospinu zaštitu želim i ja staviti - neke... razmišljam: Da bismo druge predavali Majci - Gospi, moramo i sami sebe potpuno predati Njoj. Predati joj i sve svoje zasluge. A ako je Isus, Sin Božji mogao svoj zemaljski život predati Gospi - zašto se još - bojimo toga: - predati svoj život pod Gospinu obranu???

- 22:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

USKRSNU ISUS DOISTA!

- 15:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.03.2013.

- 22:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.03.2013.

iz prve propovijedi pape FRANJE

- 13:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #